Dva diktatora,
jedno stoljeće.

Tablica sažima osam dimenzija u dva stupca. Svaki redak nosi oznaku koja kaže je li ono što režimi čine više zajedničko, djelomično zajedničko ili različito. Oznaka opisuje logiku vladanja, a ne broj žrtava: riječ je o tome kako je vlast osvojena, kako se održavala i prema kome je bila usmjerena (Overy 2004).

Sličnost je stupanj, a ne stanje. Dvije države mogu dijeliti istu tehniku — tajnu policiju, logor, kult vođe — a ipak provoditi različite projekte. Zato se ni jedan redak ne smije čitati kao tvrdnja da su režimi jednaki. Zajednički mehanizam objašnjava kako je vlast radila; sadržaj projekta objašnjava zbog čega je ubijala (Arendt 1951).

Upozorenje je dio metode. Ako se sličnost pretvori u izjednačavanje, nestaje razlika između genocida nad Židovima i klasnog terora; ako se razlika pretvori u potpunu različitost, nestaje uvid u zajedničku strukturu totalitarne vlasti. Tablica drži oba pola napetosti i ne nudi pobjednika (Gellately 2007).

Oba su čovjeka rođena 1889., a obojicu je politički oblikovao Prvi svjetski rat i raspad Habsburške, Romanovljeve i Osmanske monarhije; bez tog sloma svijeta njihove karijere ne bi bile zamislive (Bullock 1991).

Hitlerov je put vodio od rata i neuspjelog puča 1923. preko izborne kampanje do imenovanja za kancelara 1933.; potom je nizom izvanrednih zakona i unutarpartijskih obračuna do 1934. spojio položaje kancelara i predsjednika u jednom (Kershaw 1998–2000).

Staljin je vlast osvojio unutar partije: od listopada 1917. i boljševičkog preuzimanja vlasti preko položaja glavnog tajnika 1922. do pobjede nad suparnicima i pokretanja kolektivizacije 1929. Njegov je režim trajao dulje i preživio rat, a završio je smrću u Moskvi 1953. (Kotkin 2014–17)

Hitlerova stranka 1928. imala je 2,6 posto glasova, a u srpnju 1932. 37,3 posto; u studenome 1932. pala je na 33,1 posto (Kershaw 1998–2000). Predsjednik Hindenburg imenovao ga je kancelarom 30. siječnja 1933., u koaliciji s konzervativnim elitama koje su mislile da ga mogu kontrolirati (Kershaw 1998–2000). Na izborima u ožujku 1933., već pod terorom, NSDAP je dobio 43,9 posto glasova; Hitler nikada nije osvojio apsolutnu većinu u slobodnim izborima (Evans 2003).

Požar Reichstaga 27. veljače 1933. poslužio je kao izlika za dekret koji je ukinuo temeljna prava; Zakon o ovlastima od 23. ožujka prenio je zakonodavnu vlast na vladu, a do 14. srpnja 1933. zabranjene su sve ostale stranke (Evans 2003). Uspon se tako dovršio pravnim formama koje su izgledale legalno, dok su ulice i logori već bili u rukama stranke. Noć dugih noževa od 30. lipnja do 2. srpnja 1934. uklonila je unutarpartijsku konkurenciju; službeno je ubijeno najmanje 85 ljudi, a procjene su više (Kershaw 1998–2000).

Staljin je vlast gradio unutar partije, a ne na izborima. Glavni tajnik postao je u travnju 1922. i od tada je kontrolirao kadrove i partijski aparat (Kotkin 2014–17). Trocki je protjeran 1927., a deportiran 1929.; nakon pobjede nad suparnicima Staljin je u prosincu 1929. najavio „likvidaciju kulaka kao klase“, dok je prvi petoljetni plan (1928.–1932.) već bio u tijeku (Conquest 1990; Conquest 1986). Nikada se nije suočio s konkurentskim nacionalnim izborima (Kotkin 2014–17).

Nacizam je svoj svjetonazor sažeo u Mein Kampfu, objavljenom 1925.–1926., i nikada ga nije odbacio: rasna hijerarhija, antisemitizam, Lebensraum na istoku, Führerprinzip i Volksgemeinschaft nisu bili ukras govora, nego kriteriji politike (Kershaw 1998–2000). Država je zamišljena kao narodna zajednica kojoj je cilj širenje i čišćenje, a ne građanski ugovor (Evans 2003). Antisemitizam nije bio samo predrasuda, nego državna politika koja je vodila prema istrebljenju.

Staljinizam je polazio od marksizma-lenjinizma: klasna borba tumačila se kao motor povijesti, avangardna partija kao nositelj istine, a „socijalizam u jednoj zemlji“, proglašen 1925., kao domaći nastavak svjetske revolucije (Kotkin 2014–17). Iz te doktrine slijedilo je pravo partije da prekraja društvo odozgo, uključujući seljaštvo koje se opiralo kolektivizaciji. Partija je tako postala vlasnik istine, a država instrument njezine provedbe. Seljaštvo je istodobno postalo društvena i gospodarska meta.

Obje su ideologije tvrdile da objašnjavaju cijelu povijest i da time dopuštaju svako sredstvo; upravo je to Arendt opisala kao strukturu totalitarne ideologije (Arendt 1951). Cijele kategorije ljudi — rase, klase, narodi — pretvorene su u prepreke povijesnom zadatku, pa su uništavane kao prepreke, a ne kao pojedinci. Ta logika je zajednička; njezin sadržaj nije (Kershaw 1998–2000). Iz nje je slijedilo da cilj opravdava svako sredstvo, pa i masovno uništenje. To je zajednički mehanizam, a ne zajednički zločin.

Sovjetski petoljetni planovi počeli su 1928. i davali su prioritet teškoj industriji i naoružanju, a ne potrošnji (Kotkin 2014–17; Fitzpatrick 1999). Kolektivizacija je razorila seljačko gospodarstvo. Oko 1,8 milijuna seljaka deportirano je kao „kulaci“ između 1930. i 1933., a poremećaj je pridonio gladi 1932.–1933., koja je ubila 3,5–5 milijuna ljudi u SSSR-u, najviše u Ukrajini (Conquest 1986; Applebaum 2017).

Država je postala vlasnik industrije i poslodavac s pravom raspolaganja radnom snagom. Gulag je bio i represivni aparat i radni rezervoar: zatvorenici su radili na gradnjama, u rudnicima i u industriji, pa je prisilni rad bio dio ekonomskog plana, a ne samo kazna (Applebaum 2003). Modernizacija je bila stvarna, ali je njezin račun plaćen ljudima koji nisu imali pravo reći ne (Fitzpatrick 1999).

Nacistička ekonomija nije ukinula privatno vlasništvo; podredila ga je državnom usmjeravanju, naoružavanju i autarkiji. Četverogodišnji plan iz 1936., pod Göringom, trebao je pripremiti Njemačku za rat (Overy 2004). Do 1944. u njemačkom ratnom gospodarstvu radilo je oko osam milijuna stranih radnika i ratnih zarobljenika, a Europa je sustavno pljačkana (Overy 2004). Ni jedan od dvaju sustava nije bio tržišni: oba su mobilizirala društvo za ciljeve koje je odredila vlast (Overy 2004).

Dachau je otvoren 22. ožujka 1933., nekoliko tjedana nakon dolaska nacista na vlast; logori su od početka bili dio sustava, a ne privremena mjera (Evans 2003). Gestapo i SS pod Himmlerom stopili su se u aparat koji je izdavao „zaštitni zatvor“ bez sudskog nadzora; Narodni sud osnovan je 1934. i vodio je procese bez redovitih jamstava (Shirer 1960).

Sovjetski je aparat išao od Čeke do NKVD-a; članak 58. kaznenog zakona omogućavao je kažnjavanje „kontrarevolucionarnih“ djela, a montirani procesi 1936.–1938. poslužili su kao javna pozornica za likvidaciju stare boljševičke garde (Conquest 1990). U Velikom teroru 1937.–1938. uhićeno je oko 1,5 milijuna ljudi, a prema NKVD-ovim zapisima smaknuto je oko 680.000 (Getty, Rittersporn & Zemskov 1993). Gulag je u ranim pedesetima imao do oko 2,5 milijuna zatvorenika, a kroz njega je između 1929. i 1953. prošlo oko 18 milijuna ljudi (Applebaum 2003; Solzhenitsyn 1973–76).

Teror nije bio samo unutarnji: u Katynu je u travnju i svibnju 1940. ubijeno oko 22.000 poljskih časnika (Snyder 2010), a cijeli su narodi deportirani — Krimski Tatari (oko 191.000, 1944.), Čečeni i Inguši (oko 400.000–500.000, 1944.) i Volški Nijemci (oko 400.000, 1941.) (Naimark 2010). Nacistički su logori smrti — Chelmno, Bełżec, Sobibór, Treblinka, Auschwitz-Birkenau i Majdanek — bili namijenjeni masovnom istrebljenju; u Auschwitzu-Birkenauu ubijeno je oko 1,1 milijuna ljudi, od kojih oko milijun Židova (USHMM). Zajednička je značajka obiju sustava da su priznanja iznuđivana mučenjem i da je logor postao trajna ustanova države (Shirer 1960).

Nacistička je politika mete dijelila po rasi i „vrijednosti života“. Židovi su bili glavna meta i žrtve Holokausta: oko šest milijuna žrtava, preciznije 5,7–6,0 milijuna (USHMM; Yad Vashem; Hilberg 2003). Uz njih su ubijeni Romi i Sinti (220.000–500.000), osobe s invaliditetom u programu „eutanazije“ (200.000–250.000) te zatvoreni homoseksualci (oko 5.000–15.000) (USHMM). Sovjetski ratni zarobljenici umirali su u njemačkom zarobljeništvu u brojkama od 3,0–3,3 milijuna od oko 5,7 milijuna zarobljenih, a milijuni nežidovskih sovjetskih civila ubijeni su u ratu istrebljenja (USHMM; Snyder 2010).

Staljinistički je teror ciljao klase i političke skupine. Oko 1,8 milijuna seljaka deportirano je kao „kulaci“ između 1930. i 1933., a „klasni neprijatelji“ i staroboljševici nestajali su u procesima i logorima (Conquest 1986; Naimark 2010). Cijeli su narodi deportirani: Krimski Tatari, Čečeni, Inguši, Volški Nijemci, Korejci, Poljaci i drugi; sovjetski ratni zarobljenici koji su se vratili iz njemačkog zarobljeništva prolazili su filtraciju i Gulag (Naimark 2010; Applebaum 2003).

Razlika u vrsti zločina nije retorička. Holokaust je genocid u pravom smislu: namjera je bila fizički uništiti jedan narod (Gerlach 2016; Browning 2004). Staljinove nacionalne deportacije neki povjesničari opisuju kao genocid, a taj je argument osporavan; projekt ipak nije bio rasno istrebljenje (Naimark 2010; Snyder 2010). Upravo zato usporedba meta pokazuje razliku u naravi, a ne jednakost u zlu (Snyder 2015).

Goebbelsovo Ministarstvo propagande osnovano je 13. ožujka 1933., a 10. svibnja iste godine javno su spaljene knjige koje režim nije podnosio (Evans 2003). Propaganda je bila scenska: nürnberški skupovi, film Trijumf volje iz 1935. i Hitlerjugend, koji je do 1939. imao milijune članova, oblikovali su javni prostor i privatni život (Shirer 1960; Overy 2004).

U Sovjetskom Savezu je Pravda bila središnji kanal, Glavlit je cenzurirao, a socijalistički realizam prihvaćen je 1934. kao službena estetika (Fitzpatrick 1999). Stahanovski pokret od 1935. pretvarao je radnike u junake koji dokazuju uspjeh sustava, a Staljin se slavio kao „otac naroda“ i „veliki kormilar“ (Fitzpatrick 1999; Montefiore 2003). Komsomol i mladi pioniri oblikovali su mladež po partijskom kalupu (Fitzpatrick 1999).

Sličnost je u tehnici: monopol na istinu, kult vođe, mobilizacija djece i mladeži te pretvaranje politike u ritual (Overy 2004). Razlika je u sadržaju mita: nacistički je mit bio rasni i osvajački, a staljinistički klasni i povijesni (Evans 2003; Kotkin 2014–17). Oba su režima znala da je kontrola jezika prvi uvjet kontrole ljudi. Zato je cenzura bila istodobno politička i estetska: nije samo zabranjivala, nego je propisivala kako se smije misliti.

Pakt Molotov–Ribbentrop potpisan je 23. kolovoza 1939., s tajnim protokolom koji je podijelio istočnu Europu na interesne sfere (Snyder 2010). Njemačka je napala Poljsku 1. rujna, a Sovjetski Savez 17. rujna 1939.; dvije su sile zajedno razorile poljsku državu. Zimski rat protiv Finske trajao je od 30. studenoga 1939. do 13. ožujka 1940., a u lipnju 1940. Sovjetski Savez je okupirao baltičke države (Overy 2004; Snyder 2010).

Operacija Barbarossa počela je 22. lipnja 1941. i otvorila rat koji je bio zamišljen kao istrebljivački: Plan gladi i sustavno ubijanje civila i zarobljenika bili su dio plana, a ne nuspojava (Gerlach 2016; Browning 2004). Hitler je 11. prosinca 1941. objavio rat Sjedinjenim Državama, a sovjetski su gubici u ratu dosegnuli oko 26–27 milijuna građana (Shirer 1960; Overy 2004).

Pobjeda je 1945. donijela sovjetsku okupaciju istočne Europe i novi poredak koji je trajao desetljećima (Snyder 2010; Applebaum 2003). Važno je pritom ne izgubiti kronologiju: i nacistička Njemačka i Sovjetski Savez bili su agresori prije 1941., a savez iz 1939. nije bio savez vrijednosti, nego podjela plijena (Kershaw 1998–2000; Overy 2004).

Gornji redak donosi židovske žrtve Holokausta, procijenjene na 5,7–6,0 milijuna (USHMM; Yad Vashem; Hilberg 2003). Drugi redak obuhvaća sve civilne žrtve nacističkog režima, 11–12 milijuna, uključujući Židove (USHMM; Gerlach 2016). Sljedeći redovi mjere sovjetsku stranu: dokumentirana smaknuća 1937.–1938. iznose 0,68–0,75 milijuna (Getty, Rittersporn & Zemskov 1993), smrti u sustavu logora 1–2 milijuna (Applebaum 2003), glad 1932.–1933. 3,5–5 milijuna (Applebaum 2017; Conquest 1986) i ukupna prekomjerna smrtnost u Staljinovo doba 6–9 milijuna (Snyder 2010; Applebaum 2003).

Redovi mjere različite stvari. „Prekomjerna smrtnost“ je demografska procjena, „dokumentirana smaknuća“ su policijska statistika, a „smrti u logorima“ administrativna procjena; zato se brojevi ne mogu oduzimati ni zbrajati kao da su ista jedinica (Wheatcroft 1996). Kategorije se preklapaju: Židovi su unutar reda svih civilnih žrtava, a smaknuća, logori i glad unutar ukupne prekomjerne smrtnosti. Grafikon zato pokazuje raspone, a ne zbroj, i izričito upozorava da stupci nisu aditivni (Getty, Rittersporn & Zemskov 1993).

Procjene se razlikuju i po metodi i po pristupu arhivima. Više, često predarhivske brojke zastupaju Conquest i Werth, niže arhivske Getty i Wheatcroft, a današnju glavnu struju Snyder i Applebaum (Conquest 1990; Werth 1999; Wheatcroft 1996). Nijedan se ukupni broj ne smije predstaviti kao konačan. Broj žrtava ne rangira zločine: usporedba služi razumijevanju razmjera i mehanizama, ne moralnom bodovanju (Snyder 2010).

Popis sadrži 26 djela i referentnih unosa: povijesne monografije, znanstvene članke i muzejske enciklopedijske unose. Bibliografski podaci ostaju na izvornom jeziku, kako ih citiraju obje jezične verzije. Svaka brojka, datum i imenovani događaj u tekstu upućuje na jedan od ovih izvora, a svih 26 izvora citirano je barem jednom.

1. Arendt, Hannah. 1951. The Origins of Totalitarianism. New York: Harcourt, Brace.
2. Applebaum, Anne. 2003. Gulag: A History. New York: Doubleday.
3. Applebaum, Anne. 2017. Red Famine: Stalin’s War on Ukraine. New York: Doubleday.
4. Bullock, Alan. 1991. Hitler and Stalin: Parallel Lives. London: HarperCollins.
5. Browning, Christopher R. 2004. The Origins of the Final Solution. Lincoln: University of Nebraska Press.
6. Conquest, Robert. 1986. The Harvest of Sorrow: Soviet Collectivization and the Terror-Famine. New York: Oxford University Press.
7. Conquest, Robert. 1990. The Great Terror: A Reassessment. New York: Oxford University Press.
8. Evans, Richard J. 2003. The Coming of the Third Reich. London: Allen Lane.
9. Fitzpatrick, Sheila. 1999. Everyday Stalinism: Ordinary Life in Extraordinary Times. New York: Oxford University Press.
10. Gerlach, Christian. 2016. The Extermination of the European Jews. Cambridge: Cambridge University Press.
11. Getty, J. Arch, Gábor T. Rittersporn, and Viktor N. Zemskov. 1993. “Victims of the Soviet Penal System in the Pre-War Years: A First Approach on the Basis of Archival Evidence.” American Historical Review 98 (4): 1017–1049.
12. Gellately, Robert. 2007. Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe. New York: Knopf.
13. Hilberg, Raul. 2003. The Destruction of the European Jews. 3rd ed. New Haven: Yale University Press.
14. Kershaw, Ian. 1998–2000. Hitler, 1889–1936: Hubris; Hitler, 1936–1945: Nemesis. London: Allen Lane.
15. Kotkin, Stephen. 2014–2017. Stalin, vol. 1: Paradoxes of Power, 1878–1928; vol. 2: Waiting for Hitler, 1929–1941. New York: Penguin Press.
16. Montefiore, Simon Sebag. 2003. Stalin: The Court of the Red Tsar. London: Weidenfeld & Nicolson.
17. Naimark, Norman M. 2010. Stalin’s Genocides. Princeton: Princeton University Press.
18. Overy, Richard. 2004. The Dictators: Hitler’s Germany, Stalin’s Russia. London: Allen Lane.
19. Shirer, William L. 1960. The Rise and Fall of the Third Reich. New York: Simon & Schuster.
20. Snyder, Timothy. 2010. Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. New York: Basic Books.
21. Snyder, Timothy. 2015. Black Earth: The Holocaust as History and Warning. New York: Tim Duggan Books.
22. Solzhenitsyn, Aleksandr. 1973–1976. The Gulag Archipelago, 1918–1956. Paris: YMCA Press; English ed. New York: Harper & Row, 1974–78.
23. United States Holocaust Memorial Museum. Holocaust Encyclopedia. Washington, DC: USHMM.
24. Wheatcroft, Stephen G. 1996. “The Scale and Nature of German and Soviet Repression and Mass Killings, 1930–45.” Europe-Asia Studies 48 (8): 1319–1353.
25. Werth, Nicolas. 1999. “A State against Its People: Violence, Repression, and Terror in the Soviet Union.” In Stéphane Courtois et al., The Black Book of Communism, 33–268. Cambridge, MA: Harvard University Press.
26. Yad Vashem, The World Holocaust Remembrance Center. The Holocaust reference entries. Jerusalem: Yad Vashem.